Naši osmaši u Vukovaru

”Kad kažem Imotski mislim Hrvatska, kad kažem Vukovar mislim Pobjeda!”. Ma što tko mislio, Hrvatska je stigla do Pobjede. Naši učenici osmog razreda u pratnji učiteljice Mirele Skelin stigli su u Grad heroj u edukativni posjet učenika osmih razreda Vukovaru od 09. do 11.11.2025. Nismo bili sami, s nama su bili i naši prijatelji i susjedi na zapadnom dijelu imotske krajine, učenici iz OŠ Studenci. Maglovita i hladna nedjeljna večer nije zasjenila toplinu oko srca koju smo osjetili čim smo stigli jer znamo s kojim pijetetom i dostojanstvom stupamo na oltar domovine, grad koji je zadužio cijelu našu zemlju svojom žrtvom, krvlju i suzama. Dva dana bila su malo da nam Dunav kaže što je bilo oko Vukovara, stoga smo pažljivo slušali priče, svjedočenja, predavanja i filmove koje su za nas pripremili ljudi koji i dandanas jednim dijelom svoga bića žive Domovinski rat i Vukovar nekoć i sad. Prvog dana obišli smo Memorijalni centar Domovinskog rata koji brine o očuvanju memorijalnih lokacija i povijesnoj važnosti ratnih događanja. Vođeni stručnim osobljem centra pogledali smo izložbu ”Bitka za Vukovar”, rekonstrukciju srpskih koncentracijskih logora Stajićevo i Begejci, eksponate oklopnih vozila, borbenih i humanitarnih letjelica, prikaz minskog polja te simulaciju bojnog polja, te slušali predavanja Domovinski rat i Bitka za Vukovar. Projekcije stvarnih događanja u Vukovaru ’91.godine nikoga nisu ostavile ravnodušnima. Uslijedile su posjete kulturnim ustanovama Muzej grada Vukovara u dvorcu Eltz,  Muzej vučedolske kulture i crkva sv.Filipa i Jakova. Slobodno vrijeme iskoristili smo za popeti se na ‘Vukovarski vodotoranj-simbol hrvatskog zajedništva’. Prkosno i ponosno stajao je cijeli rat opirući se neprijateljskom granatiranju podižući moral i pružajući nadu hrvatskim braniteljima i vukovarcima u najtežim trenucima. Osjećaj ponosa, zahvalnosti, upornosti i zajedništva kada smo se uspeli na vrh neopisiv je riječima. Možda tek… Branili su zemlju i rame uz rame, k’o ratnici svjetla stali protiv tame. Zato zora sviće, zato dan se budi, hvala im na svemu slobodni smo ljudi.”

Bijeli križ opomenu šalje, putniče stani, ni koraka dalje…Tako i bi, stali smo na Bijelom križu na Dunavu, upalili svijeću, a potom se uputili i do spomenika mladiću koji se rodio kao Francuz, a umro kao Hrvat, braneći našu zemlju svojim životom hrabro i bez kompromisa, Jean Michele Nicoliera. Vukovar pokušava živjeti, Vukovar još uvijek diše jednim plućnim krilom. Još su svježe njihove rane posebno u ove dane sjećanja na pad grada, dane kada grad vrvi svima koji mu žele odati počast, dane kada bijeli križevi podsjećaju na crne brojke. Ipak, pjesmom i druženjem završili smo naš dan.

Jednako tmurno i hladno jutro sljedećeg dana kao da dodatno priziva prošle godine dok smo dostojanstveno koračali podrumom Memorijalne vukovarske bolnice slušajući priče o teškim uvjetima života i rada, bespoštednom granatiranju bolnice, borbama za svaki život bez brojanja krvnih zrnaca, mučnom  odvođenju ranjenika na  Ovčaru gdje su mučki i podlo ubijani, bacani u jame i čije duše još traže mir i pravdu. Jedan takav je i naš vukovarski branitelj svibskih korijena i svibskog vječnog počivališta, pok. Milenko Galić. Položili smo svijeće i našu krunicu na mjestu masovne grobnice na Ovčari, pomolili se i pogledom preko maglom prekrivene slavonske ravnice dokle oko seže na um mi padne pjesma iz filma Domovinski rat Ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti… i suze same krenu. 

Brojke, brojke, crne brojke uvijek i svugdje… U Vukovaru su sve brojke, pa tako i na Memorijalnom groblju, groblju bijelih i sivih križeva, grobovima ratnih heroja Blage i Roberta Zadre, Marka Babića, nedavno sahranjenog Jean-Michele Nicoliera i mnogih drugih, dok Vječni plamen obasjava aleje naših junaka.

Kaže pjesma Ima jedna duga cesta koja vodi sve do raja… Našu cestu, Trpinjsku cestu, zvanu Groblje tenkova, upravo je Blago Zadro sa svojim dečkima branio i u blizini koje je i izgubio svoj život. Naši učenici pozorno su slušali o tim događanjima u Spomen domu na Trpinjskoj cesti, a potom se i uslikali na tenku koji podsjeća na  događanja u zadnjim danima pokušaja obrane grada.

Polazimo našim kućama, našem kraju u kojem su nikli mnogi heroji  koji su branili Vukovar tih ratnih godina, vukovarski imoćani, imotski sokolovi.

Vraćamo se u Svib, u Aržano, u Studence, a Vukovar ostaje za nama i u nama, Stoji Grad, a mi smo ostavili njemu dio sebe, pokoju suzu, molitvu, pogled uperen nebu, sklopljene ruke, uzdahe i neizmjeran ponos… vama junacima kojih nema više, vama koji ste dali svoje junake našoj domovini, vama koji ga živite isto kao i ’91., vama koji ga gradite iznova i vama koji ćete nas dočekati jednako raširenih ruku opet.

”Iz krvi i bola niknut će cvijeće,

i nikada narod zaboravit neće

Vukovar

Stoji Grad!”

Heroji se nikad ne zaboravljaju!

Tekst: Mirela Skelin